Mалку поезија...
Petrovi vjetrovi
1972.
Bila je to sedamdeset i druga.
Mi pioniri, sve drug uz druga!
Priredba školska u čast Prvog maja,
recital traje, nema mu kraja!
Velike rime o legendi, mitu,
o NOB-u i drugu Titu.
Na bini parola svih proletera,
u publici hrpa funkcionera:
jebemti, kakva atmosfera!
Drugarica Zebić znak nam je dala
da krene Internacionala.
Odjednom se prolomi nezgodan zvuk,
a u dvorani nastane muk:
to Petar pustio je vjetar!
Zvali u školu mamu i tatu,
držali slovo o prošlom ratu.
Došao lično i drug sekretar:
Zar Titov pionir da pusti vjetar?
I to u takvom svečanom času?
To duboko vrijeđa radničku klasu!
Pozvali tajnu državnu službu
da otkrije terorističku družbu!
A Petar?
Tek dječak siromašan i plah.
Već tri dana doma jede grah,
pa mu je bilo malo zlo,
pa mu je samo malo pobjeglo!
1982.
Bila je to osamdeset i druga,
Niš, JNA i opet drug uz druga!
Bratstvo-jedinstvo u istoj četi,
Petokraka zvijezda simbol nam sveti!
Ma, još se ježim kad se sjetim!
''Hej, Slaveni'', zastava vijori,
a, Petar se opet s probavom bori.
U stavu ''mirno'', nitko da mrdne,
a Petar opet, da prostite, prdne!
E, ljudi moji, frke grdne!
Prijavio Janez ''hrvaškog hudiča''!
I onda opet počinje priča:
O bratstvu-jedinstvu što ima''vrednost'',
držao govor drug za bezbednost,
o Petrovom djedu, koji se krio,
u prošlom ratu domobran bio!
Jer dobro sve znaju i prate oni:
On pripada, kažu, ''petoj koloni''!
A Petar?
Momak ni izdajnik, ni hulja.
Samo se prejeo, bre, vojničkog pasulja,
pa mu je bilo malo zlo,
pa mu je samo malo pobjeglo!
2002.
Bila je to dvije tisuće druga.
Sve sama gospoda, ni traga od druga!
Za lijepu našu mnogi su pali,
sad se vrte u grobu, ej kad bi znali
kako su neki poslije krali!
Sreo sam Peru potpuno sijedog,
pogleda prazna i lica blijedog.
Kad popije koju, državu psuje.
Jebi ga, stari, što je - tu je!
Dali mu otkaz u poduzeću,
sad radi na crno i kopa po smeću.
Za život sve manje on ima volje,
sumnja da ikad bit će mu bolje.
Sve oko njega jad je i tuga.
Utjeha njemu samo je cuga.
Suze mu krenu ko kapi kiše
za ženu i sina i ne zna više.
I Petar živi uz penziju, bijednu,
uz grah u pučkoj, tri dana u tjednu.
U životu mu nije baš sve jasno,
pa mahne rukom i pusti vjetar glasno.
2022.
Bila je to dvije tisuće dva'estdruga.
Nad sve nas se nadvila tuga.
Snijeg se zimski lagano topi,
a mi tužni dugo već u voljenoj Europi.
Nema nam više Petra
ni njegovog smrdljivog vjetra.
Možemo ić' uzdignuta nosa,
al', nažalost, bez ponosa.
Bilo nam je još dobro
kad je Petar, naš pobro
puštao vjetar i kad smo se nadali
da budu dobri vjetri prevladali!?
